petak, 29.08.2008.

Ne postoje kriva skretanja. Samo putovi za koje nismo znali da nam je njima krenuti.

Profesor Morwitz je entuzijastično održavao govor o početku Drugog svjetskog rata iako taj događaj nije imao nikakve veze s predmetom koji predaje. Jednostavno je volio prepričavati svoju burnu prošlost i isticati svoje židovsko podrijetlo.

Ponosio se činjenicom da je kao mladić pobjegao iz Auschwitza sa dvojicom
svojih prijatelja i ukrcao se na brod za Ameriku. Iako je tu priču prepričao već stotinu puta samo ove školske godine njegovo pamćenje je jednostavno zaboravljalo tu informaciju.

Preko ramena sam pogledala Lanu koja je zijevala. Uhvatila je moj pogled i slegnula ramenima. Dorothy je u klupi do njezine popravljala frizuru pritom gledajući se u maleno džepno ogledalce.

"Bennett, vjerujte mi da ste živjeli u doba moje mladosti, s takvim stavom i kržljavim izgledom Hitler bi od vas napravio sarmu! Ne želim ni pomisliti što bi napravio onim čokoladnim mrcinama iz Afrike.", mahao je štapom ispred Elliotova zgrožena lica. "Šteta što vrijeme tako leti, nastavit ću priču sljedeći sat. Ne zaboravite napisati esej o Neronu za sljedeći sat. Točno petsto riječi!", nastavio je Morwitz nakon što ga je u prepričavanju vlastitog epa prekinulo zvono.

Dohvatila sam svoju torbu koja je lijeno ležala na prašnjavom podu i poput metka izletjela iz učionice. Latinski mi je bio najdraži predmet, no ipak nisam voljela Morwitzove zastarjele govore. Imala sam osjećaj da će mi glava puknuti od boli i raspasti se u tisuće komadića.

"Ne znam što je gore : izmišljena priča osušene šljive ili zadaća od petsto riječi.", negodovala je Lana na putu do kantine. "Koliko li je puta ispričao tu priču? Ja sam prestala brojiti nakon 55.", Dorothy je djelovala poprilično uzrujano. Svakim korakom koji sam napravila, osjećala sam se gore. U ušima mi je tutnjio neobjašnjivi zvuk, a noge su me prestajale slušati.

"Rebecca jesi li dobro?", Lana me primila pod ruku pazeći da ne padnem. "Zapravo i nisam. Mislim da sam se prehladila ili pokupila neku virozu. Od nedjelje se osjećam sve gore i gore.", odgovorila sam joj. "Nisi jedina, Haley danas nije došla u školu. Razboljela se nakon subotnjeg tuluma. Zapravo, ne čudim se pošto ste obije bile lagano odjevene.", mudrovala je Dorothy.

Sjele smo za jedan od slobodnih stolova kako bi predahnule i pojele nešto. Dorothy je pojela zelenu jabuku, Lana sendvič s puretinom dok sam se ja zadovoljila crnom kavom koja mi je pomogla da se razbudim.

"Srećom, ovogodišnji plesnjak je prošao bez incidenata, a i tema je bila puno bolja.
Becky, teško da će te netko nadmašiti sljedeće godine.", rekla je Dorothy.
"Zaista, tko bi rekao da morska tema može biti tako zanimljiva, a i Cadenov je tulum nadmašio sva očekivanja.

Caden je sin gradonačelnice Sewarda i njegovi roditelji posjeduju veliku kuću na plaži u kojoj on svake godine nakon jesenskog plesa održava tulum.

Boomp3.com

*Flashback*

Probijala sam se kroz gomilu učenika ne bih li pronašla barem jednu od svojih najboljih prijateljica. Iako je kazaljka na satu pokazivala tek deset sati većina se opustila pod utjecajem alkohola. Samo su se članovi šahovskog kluba držali po strani i raspravljali o toj igri. Ashley, vođa navijačica popela se na stol i sa čašom piva u ruci započela svoj ples. Majicu kratkih rukava svezala je nešto malo iznad pupka te je stala kovitlati bokovima.

Stigla sam do malo manje napućenog hodnika. Lijevo od mene su se nalazile stepenice kraj kojih je stajao znak "Zabranjen prolaz" kojeg se ionako nitko nije pridržavao. Desno, na podu ležala je razbijena vaza, a uz nju nekoliko praznih boca crnog vina. U glavi sam zamislila ljutita lica Cadenovih roditelja.

Na trijemu su uz ogradu sjedili Lexy i James pridržavajući pripitog Elliota na čijem
se licu jasno vidjelo trovanje alkoholom. Na Lexynoj zelenoj haljini očitavala se velika mrlja koju je bezuspješno pokušala ukloniti papirnatim rupčićem.

"Što li se njemu dogodilo?", upitah iako sam već znala odgovor. "Elliot je bio toliko glup da se natjecao s ragbijaškom momčadi u ispijanju vodke. Naravno izgubio je, ali se u isto vrijeme i opio.", bjesnila je Lexy. "Becka… imaš li vode? 'Edan sam…", mumljao je Elliot. Pomalo mi ga je bilo žao, no s druge strane zaslužio je jezikovu juhu zbog gluposti koje je učinio.

"Lexy idi i zabavi se, ja ću preuzeti ulogu dadilje", rekla sam joj. "Jesi li sigurna? Znaš da postoji mogućnost da povrati po tebi?", rekla je s gađenjem. "Idi.", pružila sam joj svoju šalicu punča.

Ukrcali smo Elliota u taxi i dali vozaču adresu njegove kuće. Nazvala sam gospođu Bennett te je obavijestila o stanju njezina sina da se ne bi previše iznenadila.
"Ne znam gdje mu je bila pamet. Dobro zna da ragbijaši imaju jači imunitet od njega.
Ne smiješ ga ni na trenutak ostaviti samog već upadne u nekakvu nevolju.", negodovala sam. "Bit će on dobro. Samo što ga čeka noć provedena u zagrljaju WC školjke i mamurno jutro. Trebao bi se oporaviti do ponedjeljka."

"Govoriš li ti to iz iskustva ili se varam?", upitala sam Jamesa. "Tako nekako.", nasmiješio se. Sjeo je na jednu od stepenica te s lakoćom otvorio još jednu bocu pive.
"Iako nije moja omiljena, poslužit će svrsi.", slegnuo je ramenima.

Otpila sam gutljaj crvenog punča i odložila čašu na stepenicu. Poigravala sam se prstima ispod glasa pjevajući melodiju pjesme koja je upravo svirala. "Budi mirna, nešto ti se zaplelo u kosu.", izustio je. Jednom je rukom uklonio bubu koja se zaplela u uvojke moje kose. Uhvatio je nekoliko pramenova i maknuo ih sa mog lica.

Iako je sve oko nas zaudaralo na alkohol i dim cigareta uspjela sam osjetiti njegov parfem čiji sam miris posebice voljela. Ruka mu je s moje kose skliznula na lice.
Nagnuo je glavu i poljubio me. Samo tako, bez ikakvog ustručavanja, kao da to čini svakog dana. Usne su mu bile tople i mekane, kao da su savršeno pristajale mojima.
«K vragu.», pomislila sam. «Ovo mi nije trebalo.»

*End od flashback*


P.S.- Osobno nisam zadovoljna ovim postom. Sama činjenica da sam se morala natjerati da ga napišem umanjuje njegovu vrijednost, no na vama je da sudite.
Neću se ljutiti ako bude iskreni. Svima vam želim uspješan početak nove školske godine! Voli Vas Rebecca.

nedjelja, 17.08.2008.

Kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju

"Iulia draga! Kako li si samo narasla!", moja me baka snažno zagrlila na ulaznim vratima i pritom mi je ritam disanja postao sve slabiji. Danas su moji baka i djed, Mary i Francis Grey slavili pedesetu godišnjicu braka pa su tim povodom organizirali ručak. Nisam voljela obiteljska slavlja iz razloga što bi se ostatak moje rodbine cijelog popodneva hvalio uspjesima svoje talentirane djece dok sam ja pak bila na nešto nižem položaju u njihovim očima. Ušavši u dnevnu sobu primijetila sam svoju godinu i pol stariju sestričnu Lucy kako prekriženih nogu sjedi na kauču cvjetnog uzorka, gledajući u svoje savršeno manikirane nokte. Dugu plavu kosu isplela je u pletenicu, a blijede je obraze ukrasila ružičastim rumenilom. Nakratko je podigla pogled kako bi provjerila tko je sve ušao u prostoriju. Pogledala me od glave do pete, preokrenula očima i nastavila diviti se svojim noktima. Iako nije bila najbistrija osoba, mamila je uzdahe kud god da je krenula i ona je ujedno bila najljepša od svih unuka Mary i Francisa Greya. Njezini su roditelji također bili veoma ponosni na svoju kćer jedinicu koja pohađa najbolju baletnu školu u državi i savršeno govori francuski i ruski. Za njih je ona bila najsavršenije biće koje hoda kuglom zemaljskom. Lucyin tata John, za kuhinjskim je stolom kartao bridž sa našim djedom, dok je njezina mama Ann pomagala strini Allison u kuhinji čiji su se sinovi šestogodišnji Alex i petogodišnji Lucas igrali autićima tik u kamin u kojem je titrala vatra. Oni su sinovi najmlađeg brata mojeg tate, Williama koji su u Seward došli iz daleke Atlante. Odložila sam svoj kovčeg, sjela u fotelju i dohvatila časopis sa stola.
"Ne bih ti preporučila taj časopis, rađe uzmi moj Vouge.", Lucy mi je pružila smotuljak šarenog papira, pazeći da se ne izgužva.
"Hvala, ali ipak bih rađe saznala što ima novo u svijetu nego na modnim pistama."
"Kako želiš.", slegnula je ramenima i odšetala do blagovaonice u kojoj je ručak već bio postavljen. Nakon što smo svi sjeli za stol, najstariji brat Greyevih John, održao je govor u čast svojih roditeljima te smo im nazdravili čašama vina i sokova.
"Jeste li znali da je naša Lucy dobila glavnu ulogu u labuđem jezeru?", ponosno je sve okupljene upitala njezina mama.
"Zaista? To je odlično! Lucy zlato, uzmi još kruha.", ushićeno ju je ponudila baka.
"Ne bih smjela jesti previše kruha pošto velika količina može naškoditi mojoj liniji.
Mama, kad si baš spomenula moju ulogu u baletu važno je spomenuti da ovog ljeta putujem u Rusiju gdje ću učiti od najboljih plesača baleta.", poput podnevnog sunce smiješila se Lucy hvaleći se o svojim planovima za budućnost.
"Zaista je divno slušati o tvojim predivnim uspjesima, ali Lucy dijete zaista si premršava i previše blijeda, razbolit ćeš se.", rekao joj je djed.
"Oh djede, ne brini, nisam ja premršava već nisam ugodno popunjena kao neki. Zar ne Rebecca?", podigla je savršeno oblikovanu obrvu.
"Moj mozak barem nadopunjuje moju glavu dok se za tebe ne bi moglo reći isto.", nervozno sam vilicom gnječila komadić piletine.
"Djevojke, dosta bi bilo! Becky ti nisi debela, a ti Lucy nisi glupa. Obije ste lijepe, pametne i jednako vrijedne.", zaustavila nas je strina Allison.
"Da baš. Nisam više gladna, izgubila sam apetit", ljutio je uzdahnula Lucy odlažući vilicu i nož na tanjur.
"Šteta, a ja sam se ponadao tučnjavi u blatu.", pomalo je razočarano rekao Joan.

* * *

Muški članovi obitelji iskoristili su sunčano, ali prohladno vrijeme za igranje američkog nogometa dok je većina ženskog društva raspravljala uz šalicu kave.
Moja strina Allison bila je jedini član moje rodbine kojeg sam cijenila. Iako su joj trideset i dvije godine izgleda veoma mladoliko, diplomirala je ekonomiju i radi u jednoj privatnoj tvrtci. Na nju sam se mogla uvijek osloniti pošto je bila osoba od povjerenja. Imamo veoma blizak odnos baš poput pravih sestara.
"Ne daj da te Lucy izbaci iz takta, nije ona vrijedna toga.", osvrnula se na verbalni sukob koji se zbio za vrijeme ručka.
"Ne želim se spuštati na njezinu razinu, no ne mogu dozvoliti da me vrijeđa.", rekla sam joj poigravajući se pahuljastim jastukom.
"Ipak mogu razumjeti netrpeljivost među vama pošto ste veoma različite."
" Još od malih nogu mi pokušava nabiti kompleks manje vrijednosti, no ne uspijeva joj. Znam koliko vrijedim i koje su moje sposobnosti."
"Drago mi je što razmišljaš na taj način. Čula sam da se baviš klizanjem.", podbočila se kako bi odala dojam zainteresiranosti.
"Da, ali samo rekreativno, nije to ništa ozbiljno pošto ne treniram za neki klub."
"Šteta, tvoji roditelji i braća kažu da si jako dobra."
"Ne bi im trebala vjerovati na riječ pošto oni ne mogu biti objektivni. Klizanje mi služi kao ispušni ventil nakon učenja, testova i ostalih obaveza. Nakon sata provedenog na ledu lakše dišem."
"Znam kako ti je pošto sam se u tvojoj dobi bavila tenisom. Sate sam provodila na terenu vježbajući, no ozljeda noge je učinila svoje. Nije mi žao pošto danas imam sve o čemu sam sanjala; karijeru, muža i dvojicu prekrasnih sinova. Rebecca, ako smijem primijetiti veoma si zrela za svoje godine."
"Hvala, nisi prva koja mi to kaže pošto sam mnogo drugačija od svojih vršnjaka kojima je glavni cilj proći godinu s prolaznom ocjenom, a ostatak slobodnog vremena potrošiti na tulumarenje. Naravno, lijepo je s vremena na vrijeme opustiti se, no ne treba pretjerivati.
"Imaš pravo. Život treba upoznati i istražiti, ali treba i paziti da ne skrenemo na krive putove koji nas mogu odvesti u slijepu ulicu. Mlada si, možda ne znaš o čemu govorim, no s godinama ćeš shvatiti. Male stvari velikog značaja koje se ne mogu kupiti novcem najznačajnije su za svakog čovjeka. Puno ćeš se puta razočarati, ali opet i psihički podići. Za sve to služi nam život, kako bismo istraživali njegove ljepote.", govorila je poput kakve mudre knjige. Duboko sam se zamislila nad njezinim riječima i ustanovila kako je sve što je rekla točno. Za svakog od nas je određen put, no sami odlučujemo hoćemo li njime poći.

* * *
Veliki odmor je bio najdraži dio školskog dana za svakog učenika Gimnazije Seward.
Sunčane dane bez vjetra provodili bismo vani u školskom dvorištu dok smo one češće, oblačne i hladne provodili u školskoj kantini. Bila je to svijetla i prostrana prostorija sa mnogo stolova tako da su svi uvijek pronašli mjesto za ručak. Starije generacije borave za stolovima koje su zauzele nekoliko godina unatrag dok prvi razredi nemaju izbora te moraju sjesti za slobodne stolove. Na velikom odmoru je dozvoljeno raditi sve osim gađanja hranom i pušenja. Gađanje hranom bilo je strogo zabranjeno, a pušaći su svoju ljubav prema cigareti pokazivali vani, iza sportske dvorane. Dugačak red učenika koji su čekali na svoju porciju hrane prožimao se duž cijele prostorije dok sam ja već zauzela svoje mjesto. Sa penkalom u ruci i blokom papira ispred sebe pokušavala sam osmisliti tematiku za ovogodišnji jesenski ples.
Tanner je i dalje bio uvjeren kako sam ja prava osoba za taj posao te da i s malim budžetom mogu osmisliti izvrsnu zabavu. Pokušala sam skicirati nekoliko ideja, no sve su završile u košu za smeće.
"Što te muči Rebecca? Tebe se rijetko kada može vidjeti namrgođenu.", svoju su pladanj sa hranom na stol odložile Haley i Hayden.
"Moram smisliti temu za jesenski ples, no ništa vrijedno spomena mi ne pada na pamet.", ljutito sam zgužvala još jedan komad papira.
"Zašto inspiraciju ne potražiš u prošlosti?", predložila je Hayden.
"Mislim da to ne bi bila tako dobra ideja.", Haley je samo odmahnula rukom.
"Naravno da nije. Prošle je godine tema bila «Flower power» , a glavna inspiracija bili su hipiji i 70-e godine prošlog stoljeća. Ipak većina si je učenika dala malo previše slobode tako da su kraj zabave dočekali u mamurnom stanju.", objasnila sam joj.
"Auč. Tanner zasigurno nije bio presretan."
"Trebala si ga vidjeti, bio je ljut poput risa. Zato je organizaciju i oduzeo glumačkoj grupi te taj zadatak dodijelio našoj Rebecci.", napomenula je Haley bolnu činjenicu.
"Zašto mu jednostavno ne kažeš kako ne želiš organizirati taj ples?", Hayden je i dalje bila uporna pokušavajući riješiti moj problem.
"Zato što zamjeriti se Tanneru isto je što i zamjeriti se vragu. Ako te cijeni kao učenika, uživaš njegovu naklonost, no u suprotnom je svaki tvoj dan u školi isti ratnom danu na Bliskom Istoku.", slikovito sam joj prikazala situaciju koja bi i mene sustigla ako slučajno odbijem dovršiti svoj posao.
"Sestrična si mi i znaš koliko te volim, no ne bih voljela biti u tvojoj koži.", potapšala me po ramenu nadajući se kako će me barem malo utješiti.
"Smislit ću ja već nešto, samo mi treba vremena kojeg u ovom trenutku nemam baš previše. Osim toga ni džep budžeta nije baš dubok."
"Mi vjerujemo u tebe i znamo da ćeš organizirati plesnjak duplo bolji od prošlogodišnjeg.", Haley je uvijek znala pronaći prave riječi u pravom trenutku.
"Dođi, uskoro će zvoniti, a sumnjam da želimo zakasniti na latinski.", za rukav ju je povukla Hayden. Ustale su od stola i krenule prema izlazu. Istina, uskoro se trebalo oglasiti zvono, no meni se nije žurilo na španjolski.
"Zašto komplicirati kad i jednostavno rješenje može biti jako dobro.", James se nagnuo preko mog ramena i ponovo sam osjetila onaj miris ebanovine.
"Mučiš me. Zašto uvijek sve govoriš polovično?", upitala sam ga.
"Zato. Tako je zabavnije.", nasmiješio se pomalo podlo. Počeo je kopati po svojoj torbi ne bi li izvadio pomalo žućkast papir.
"Znao sam da je ovdje negdje.", rekao je odlažući ga na stol. Skrenula sam pogled kako bih vidjela što mi je zapravo namjeravao pokazati ; svoj test iz latinskog.
Preko ispisanog papira, crvenim je penkalom pisalo +B.
"Četvorka? Možeš ti i bolje.", zadirkivala sam ga.
"Ja sam zadovoljan, Morwitz je bio iznenađen. Hvala ti.", rekao je gledajući na svoj sat. Nervozno je izdahnuo i podsukao rukave svoje majice.

utorak, 22.07.2008.

Razumijevanje dolazi iznutra. Njega ne mogu nametnuti drugi. Samo ono razumijevanje koje dolazi iznutra je istinita spoznaja.

boomp3.com

Iako je bio tek početak rujna, dani su postajali sve hladniji. I dok su se stanovnici Floride još uvijek kupali u toplome moru, ovdje u Sewardu ljudi su posezali za kaputima, rukavicama i šalovima ne bi li se zaštitili od hladnoće. S dolaskom niskih temperatura započinjala je sezona klizanja, sporta kojeg sam najviše voljela. Još kao malu djevojčicu roditelji su me odveli na gradsko klizalište gdje sam napravila svoje prve korake na ledu. Ljubav prema ledu dijelila su i moja starija braća, Matthew i Joan koji su igrali hokej. Svoje su klizanje smatrali umijećem iako je ono bilo daleko od toga. Obožavala sam miris krutog leda i hladnoću koja bi grizla obraze.
Unatoč svemu trudila sam se biti što bolja te sam svakim danom smišljala nove okrete i trikove kako bi ih pokušala usavršiti. Ipak moje bavljenje klizanjem nije prelazilo granice amaterizma i to je za mene bio samo jedan od hobija.

"Kažem ti, nisam ja za to. Slomit ću obije noge čim stanem na led", uvjeravala me Hayden nakon što sam je pokušala nagovoriti da pokuša klizati.
"Kako možeš znati ako nisi probala.", prekrižila sam obije ruke na trbuhu.
"Znam pošto sam antitalent za sportove, stoga vjerujem da ni klizanje nije iznimka."
"Kako želiš, no vruću čokoladu u Julijinoj zalogajnici ne možeš odbiti", uputila sam joj dugačak pseći pogled ni bih li postigla svoj cilj.
"Uredu, mislim da te ne mogu odbiti."

Julia je bila djevojka ujaka Colea i zaista se trudila kako bi se približila Hayden te je bolje upoznala. Mladolikog izgleda, izgledala je mnogo mlađe o Colea iako nije bilo tako. Hayden je bilo drago što je njezin tata konačno sretan i nije se protivila toj vezi.
U zalogajnici je bilo pregršt ljudi unatoč činjenici da se spustio debeli mrak. Svi su uživali u toplim pićima i slasticama koje su im bile poslužene. Svijetla su bila prigušena, plamen je titrao u ciglenom kaminu, a cijeli je lokal dobio bajkovitu atmosferu. Iako je imala pune ruke posla Julia je svakom gostu poklonila blještav osmijeh. Za jednim od stolova sjedila je Dorothy, udubljena u «Anu Karenjinu» .
Šiške svoje duge kestenjaste kose obuzdala je ružičastom kopčicom dok su joj se velike radoznale oči sakrile iza okvira naočala.
"Rebecca, Hayden! Što vas je dovelo ovdje?"
"Moje protivljenje klizanju. Rebecca je imala nekoliko suludih ideja, no nasreću je odustala.", odgovorila joj je Hayden nakon što smo sjele za isti stol.
"Klizanje? Nisi jedina na kojoj je pokušala tu metodu.", pogledala me ispod okvira naočala i zatvorila debelu knjigu.
"Ako me želite ogovarati, učinite to meni iza leđa, tako je barem pristojnije.", otpila sam gutljaj čaja s cimetom nakon što sam simbolično nazdravila s djevojkama.


Džuboks na samom kraju prostorije zabavljao nas je raznim hitovima iz 80-ih koji su vrhunac slave doživjeli i prije no što smo se mi rodile. Hayden je ustala, kako bi ubacila novčić da plati pjesmu od Beatlesa koje je posebno voljela. Dorothy se pak, ponovo primila knjige usput namjestivši svoje naočale zbog kojih je izgledala starije.
"Reci mi, onaj dečko, kojeg si dovela na latinski neki dan, on je novi u gradu?", započela je temu kojoj sam se najmanje nadala i iskreno nisam željela o njoj razglabati, no očito da su je zanimali odgovori na neka od pitanja.
" Da, došao je iz Engleske. Istini na volju, nije baš najdruštvenija osoba."
"Zašto, ja nisam dobila takav dojam? Bio je baš simpatičan kada nam je na tjelesnom pomogao postaviti igralište za odbojku."
"Vjerojatno zato što na tebi nije ispucao svu negativnu energiju odmah prvog dana školske godine. I molim te, možemo li pričati o nečem drugom? Uglađeni i samodopadan Englez nije mi baš najdraža tema ovih dana."
"Kako god ti kažeš, no ipak bih voljela da znaš kako upravo sada sjedi za šankom, pije cappucino i gleda u našem smjeru."
I zaista, sjedio je tamo, posve sam, ispijajući šalicu smeđe tekućine. Izgledao je umorno. Ta njegova tajanstvenost me ubijala. Poželjela sam ustati, doći do njega i upitati ga što je uzrok njegovu ponašanju, no nisam mogla.
Nedostajalo mi je hrabrosti.

* * *

Stajao je sam, naslonjen na ormarić do mojega. Modnim se izričajem podosta razlikovao od ostalih učenika Gimnazije Seward. Svakog je trenutka pogledavao na kožni sat, kao da iščekuje nekoga. Kosa mu je ovoga bila uredno počešljana, a oči su mu se sjajila poput proljetnog neba obasjanog suncem. Desni je lakat naslonio na metalna vrata ormarića kako bi uspostavio ravnotežu. Ipak, vjerojatno sam ja bila jedina osoba kojoj je ta njegova hladnoća djelovala zastrašujuće. Sa njegova lica nikako nisam mogla pročitati što osjeća, tako je vješto to prikrivao. Uredu, pomislila sam bi će to smo dvije minute straha i onda će se sve vratiti u normalu. Progutala sam knedlu u grlu i lebdećim korakom krenula prema ormariću trudeći se koncentrirati vlastite misli kako bi se prisjetila šifre lokota. 3735- brzo sam okretala brojčanik, moleći nebesa da ne progovori.
"Rebecca, zar ne?", odjednom je izustio kako bi se uvjerio da je izgovorio pravo ime.
Samo sam zamahnula glavom i nastavila kopati po ormariću. Sadržaj u njemu bio je uredno posložen tko da sam s lakoćom pronalazila potrebne stvari.
"Rekla si, ako mi zatreba pomoć da se obratim tebi, zar ne?"
"Oprosti nemam vremena, zaista mi se žuri, stoga budi precizniji."
"Stvar je u tome da me Morwitz baš i ne voli te me ocijenio ispod mojih mogućnosti.
Latinski mi nikada nije bio omiljeni predmet, no moji roditelji očekuju da ispravim tu ocjenu i mislio sam pošto si ti…"
"…dobro upućena?", nastavila sam dio njegove rečenica. Znakovito je podigao desni ugao gornje usne, a koža na čelu mu se naborala.
"Znaš što, zaboravi.", odustao je od svog nauma.
"Slušaj me, ako trebaš pomoć, mogao si me jednostavno pitati, ja ne grizem, znaš. Osim toga to mi je posao, biti tebi na usluzi do kraja tjedna. Ako želiš da ti pomognem s latinskim, rado ću to učiniti.", slagala sam zadnji dio. Nisam voljela njegovo društvo, no znala sam da bi u protivnom Tanner saznao da nisam poštovala naš dogovor. Pogledao me kao da misli kako sam poludjela. Nije zucnuo ni riječ.
"Qui tacet, consentire videtur?" *
"Kako god, čekam te u knjižnici nakon sedmog sata.", slegnuo je ramenima i krenuo u smjeru sportske dvorane.

* * *


Krajolik Sewarda bio je okupan snažnim vjetrom koji je plesao valcer između krošanja drveća. Lagana kiša sipila je iz sivih oblaka, a zlatni su gromovi svake minute dijelili nebo na dva nesimetrična dijela. U školi više nije bilo gotovo nikoga, osim učenika koji su aktivno sudjelovali u izvannastavnim grupama.
Pogledom sam pratila njegove brze, ali promišljene poteze po papiru. Naslonila sam glavu na ruku kako bih ga bolje promotrila. Ispod tamno plavog džempera virila je bijela košulja. Kazaljke na njegovu kožnome satu neumorno su se pomicale. Nosnice mi je dodirivao parfem mirisa ebanovine koji je bio jak, no ugodan za njuh. Njegove plave oči su danas bile nemirne baš poput oceana na obali Sewarda. U naletu razmišljanja često je prstima prolazio kroz tamnu, podšišanu kosu. Unatoč tome što sam uspjela uočiti sve te detalje i dalje nisam mogla pročitati osjećaje njegova lica.
Naglo je podigao pogled sa ispisanog papira i usmjerio ga prema meni.
"Što je?", zbunjeno je upitao.
"Ništa, samo razmišljam.", odgovorila sam mu dok je on odložio olovku na stol.
"Zaista? O čemu to?", oponašao je moj položaj tijela tako da je glavu oslonio na ruku. Očito da ga je nešto posebice zanimalo.
"Nije važno.", rekla sam kratko zabacivši kosu preko ramena. Samo je slegnuo ramenima i nastavio pisati. Bojala sam ga upitati bilo što kako ne bih postavila krivo pitanje. Pošto ga nisam poznavala, nisam znala koje područje trebam izbjegavati.
"James, mogu li te ipak upitati nešto?", konačno sam se odlučila na prvi potez, a on je potvrdno klimnuo glavom.
"Zašto me plašiš? Znam da je pitanje besmisleno i glupo, no ti si prva osoba koja me u životu pošteno uplašila.", glas mi je postajao sve tiši
"Plašim te? Bojiš me se? Zanimljiva konstatacija, no ne mogu ti odgovoriti na to pitanje. Odgovor moraš pronaći sama, iako mi nije drago što imaš taj osjećaj.", pune je usne razvukao u blagi osmijeh te je nastavio pisati.
Uredu, odahnula sam. Možda nije bio pravi trenutak za ovakav razgovor, no nisam bila sigurna hoću li imati još koju priliku. Naslonila sam se na drveni naslon stolice prekriživši ruke na trbuhu. Zagledala sam se u strop kako bih razmislila. Teško da ću ikada pronaći razlog moje bojažljivosti. Znala sam da je posve bezopasan, no ipak sam u njegovu društvu bila nemirna poput kakvog zvrka.
"Znaš, iznenađuješ me, pozitivno naravno. U tebi postoji to nešto što me tjera da prije svakog kontakta dva puta promislim.", ponovo se oglasio na što sam se vidljivo trgnula. Ponovo se nasmiješio, no ovoga puta još srdačnije. Hladna je maska polako nestajala, trebala sam samo zagrebati po površini.
"Ovo je trebao biti kompliment?", zbunjeno sam podigla obrvu
"U Engleskoj da, ali ovdje nisam siguran. Na tebi je da odlučiš.", zamahnuo je glavom i pokazao profil druge strane svoga lica. Za oči mi je zapele udubina u koži pokraj njegova desna oka. Sigurno ju je bolno zaradio.
" Je li boljelo? Mislim, taj ožiljak.", izletjelo mi je.
"Ah, to. Zapravo ne sjećam se. Kao mali sam puno puta padao sa bicikla u namjeri da ga naučim voziti.", prstima je prošao po zarasloj rani.
"Još uvijek me se bojiš?"
"Ne, mislim da više nemam taj strah. Daj, da ti pomognem.", nagnula sam se preko njegovih ruku koje se umrtvljeno ležale na stolu kako bih dohvatila olovku. Džemper mu je mirisao na svježe ubrane ljiljane.
"Ovako je već bolje.", gumicom sam obrisala netočan odgovor. Jedan je grom snažno zalupio u zemljano tlo. Stare lampe koje su visjele sa stropa počele su titrati, a zatim su se ugasile. Knjižničarka Betty refleksivno je poskočila nakon što se njezino računalo ugasilo. Nestalo je struje. Pronašla je svijeću, napola izgorjelu te je zapalila.
" Mislim da podučavanje u mraku neće imati smisla, gospođice Rebecca."
"Nije važno, ionako smo završili.", odgovorio joj je James. Oboje smo ustali kako bismo pospremili stvari sa stola. Rukama sam opipavala površinu stola ne bih li sakupila sve potrebne knjige i pribor za pisanje. Odjenula sam jaknu, a James je učinio isto sa svojim samtenim sakoom. Okrenuo se i pružio mi ruku.
"Hajde, ne želiš se izgubiti u mraku, zar ne?", sumnjičavo me pogledao. Ruka mu je bila veoma topla i snažna, a mliječna koža glatka. Školski je hodnik bilo nešto svjetliji, vjerojatno zbog viška prozora. Na izlaznim vratima sam ugledala Lanu, kako stoji, a u jednoj je ruci držala veliki kišobran.
"Prijateljica me čeka. Drago mi je što sam pomogla. Imaš kišobran?"
"Naravno. Kada cijeli život provedeš u Londonu navikneš se da bez njega ne možeš izaći.", šake je pospremio u džepove. Mahnula sam mu i potrčala prema Lani.
"Hej zvončice! Jesi li raspoložena za šalicu kave i prijateljskog razgovora?", snažno me zagrlila smijuljeći se od uha do uha.
"Naravno! Dobro bi mi došao mali predah.", pristala sam. Izašle smo iz zgrade, a kišobran nas je štitio od kiše koja je još uvijek neumorno lijevala kao iz kabla.

četvrtak, 17.07.2008.

«Nikada ne sumnjajte u to da mala skupina predanih ljudi može promijeniti svijet; doista, to je jedina stvar koja ga je ikada promijenila.»

ponedjeljak, 23.06.2008.

Fake tales of New York.

Hodala sam školskim hodnikom izmičući se gomili učenika koja je žurila na nastavu.
U rukama sam držala fascikle, posljednji broj školskog lista, bezbroj papira te udžbenik i bilježnicu iz španjolskog. Nisam ni uspjela stići do svog ormarića, a već mi je Pauline jedna od novinarki školskih novina, bacila svoj članak pred oči.
- Kasnim na biologiju, no morala sam ti ovo dati.- rekla je uspuhano
- Zar očekuješ da to pročitam sada?- podigla sam obrvu
-Naravno da očekujem. Cijelu sam večer pisala taj članak.- skakutala je na mjestu.
Očima sam prošla preko rečenica napisanih krasopisom.
- Ovaj je tekst još gori od prethodnog.- vratila sam joj papir
-Molim? Pa što ne valja?- lice joj je poprimilo boju papričice
- Košarkašku momčad si opisala kao zatelebana osnovnoškolka, previše je epiteta, nisi korektna i previše zaobilaziš glavu temu. Moga bih nabrajati do sutra, no nadam se da su ti razlozi dovoljni.-
- Naravno.- otišla je pognute glave
-Nikada neće naučiti.- promumljala sam si u bradu. Bila sam glavna urednica školskih novina i na meni je bila najveća odgovornost. Također, teški sam perfekcionist, stoga sve mora biti savršeno do zadnjeg detalja. I u svojoj sam obitelji potkontrolom držala barem dva konca u svojim rukama. Moja starija sestra Megan samo je brinula o tome kada će ići u shopping sa svojim praznoglavim prijateljicama i je li dobila dvije ili tri kile. Brat Jamie previše je zaokupljen sportom da bi i vlastitog pas izveo u šetnju. Mame skoro nikada nema doma pa sve obaveze padaju na moja leđa. Uz sve to uspijevam se i školovati.
Prije točno dvije godine preselila sam se iz Seattlea u New York. Otkada su se moji roditelji rastali, ja sam živjela sa svojim tatom koji je liječnik i nikada mi ništa nije nedostajalo, no ipak «nedostajala» sam svojoj mami.
Moja je obitelj bila sve samo ne ona obična američka, koja odlazi na utakmice baseballa ili pak uživa u čarima fast fooda. Štoviše Megan i mama odlaze na mode revije, ne jedno išta što je ikada imalo roditelje dok Jamie živi ko da je sam na svijetu stoga bi me prilikom svakog odlaska kući uhvatio grč u želucu jer nikada ne znam što me čeka.
Na izlazu iz škole već me čekala moja najbolja prijateljica Gemma. Svoju je crnu kosu zamahnula preko ramena nervozno pogledavajući na sat.
-Oprosti što kasnim.- uljudno sam joj se ispričala.
- To je zbilja rijetko kod tebe pošto si točna kao švicarski sat.- uzdahnula je.
-Pauline me zadržala.- opravdavala sam se usput mašući papirima kako bi se rashladila. Iako je bio tek travanj, New York su zadesile velike vrućine.
-Zašto je jednostavno ne najuriš?- predložila mi je.
-Ne mogu. Stvarno se trudi, osim toga nije si ona kriva što nema talenta, no pisanje je nešto što stvarno voli iako prečesto u tekstove unese previše emocija.- otpila sam gutljaj vode iz bočice.
- Pretpostavljam da ni danas nemamo mnogo vremena za druženje?- upitala je retoričko pitanje.
- Žao mi je Gemma, ali zaista ne mogu. Možemo popiti kavu ako želiš? Obećala sam Jamieu da ću izvesti Aarona u šetnju kada se vratim iz plesnog studija. Jedva ću stići napisati zadaću i dovršiti esej iz latinskog.- mahala sam rukama nabrajajući sve svoje obaveze.
- Eh moja Rebecca, da te nema trebalo bi te izmisliti.- potapšala me po ramenu prije nego li smo ušle u Stanley's.

* * *

Zidovi plesnog studija bili su obloženi staklima kako bih mogla poput ostalih plesača pratiti svoje pokrete i još ih bolje uskladiti sa glazbom. Moja trenerica gospođa. Scholz bila mi je ujedno i poput druge majke pošto sa svojim nisam bila u najboljim odnosima. Također, njezina kćer i ja bile smo vrlo bliske prijateljice. U torbu sam pospremala svoje papučice za ples dok me ona došla pozdraviti.
- Rebecca, mädchen već je kasno, dovoljno si vježbala. Trebala bi poći kući.-
- Upravo sam spremila stvari. Pozdravite Mieke.- mahnula sam joj
- Hoću. Slobodno navratiš do nas, barem na kolače.- osmjehnula mi se dok sam izlazila iz studija ispred kojeg me čekao Jamie. U desnoj je ruci držao uzicu za koju je bio privezan Aaron, naš pas. Aaron je, vidjevši me visoko u zrak podigao njušku.
- Što radiš ovdje? Zar nisam prvo trebala doći kući i tek onda izvesti Aarona?-
- Vidiš, taj sam ti detalj zaboravio napomenuti.- češkao se po glavi.
- Uredu, ovo ti je zadnji put.- dohvatila sam Aaronovu uzicu.
- Hvala ti sestrice, stvarno ne znam što bih bez tebe. Nemaš pojima koliko mi je ovaj trening važan. Trener će me ubiti ako se ne pojavi.-
- Onda ti je bolje da požuriš ako ne želiš postati mesna štruca.- rekla sam mu dok je provjeravao koliko je sati. Trčećim me korakom napustio kako ne bi propustio vlak iako je podzemna željeznica noću poprilično spora i pusta.
Aaron je imao skoro 80 kilograma stoga sam ga jedvice trgnula iz ležećeg položaja. Teoretski, on nije niti bio moj pas, no zavoljela sam ga u ove dvije godine. Mama šizi svaki puta kada se popne na njezinu skupocjeni kauč, no zato se često zna uvaliti u moj krevet. Voljela sam ga šetati i razmišljati o proteklom danu. U glavi bi analizirala dnevne događaje i smišljala planove za sutra. Ipak, nešto što sam zaista mrzila je kiša koja se spustila za vrijeme dok sam ja trčkarala zajedno s Aaronom. I da stvar bude još gora sreli smo odbjeglog crnog retrivera. Aaron je naravno poludio te se istrgnuo sa uzice i pobjegao. Naravno, ja nisam mogla ništa pošto je njegova masa ipak prevelika za moje mišiće. Stajala sam mokra na pločniku pitajući se što mi je ovo trebalo. Odlučila sam ga potražiti kroz nekoliko avenija.
Dozivala sam ga, no nije se odazivao. Već sam počela smišljati različite isprike koje bi moga prodati Jamieu sve dok kraj jednog kazališta nisam ugledala Aarona kako mirno sjedi neozlijeđen. Po glavi ga je tapšao da tada meni nepoznat dečko.
-Aaron!- viknula sam, pas se ubrzo našao kraj mojih nogu.
- Hvala ti puno što si ga zadržao.- uljudno sam zahvalila
- I drugi put. Baš sam se pitao što ovako lijep pas radi sam na ulici.-
- Ah, duga je to priča.- slegnula sam ramenima
- Kišobran?- pružio mi je tamno plavi smotuljak.
- Ooo, hvala, no živim u blizini. Ionako sam već pokisla.- slagala sam. Stan se nalazio nekoliko blokova odavde no nisam željela da jadni čovjek pokisne zbog mene. Pas je ugledao mačku i stao trčati pa tako i ja za njime. Smotano sam mahnula mladiću kojemu nisam ni znala ime.

* * *

Stigavši kući zatekla sam Megan kako gleda Oprah dok je mama čitala Elle. Jamie je mrtav umoran spavao ( to sam zaključila po zvuku hrkanja koji je dolazio iz smjera njegove sobe). Otuširala sam se i uključila računalo kako bih provjerila
e-mail. Tata mi je napisao kako se nada da ću ga posjetiti za ljetne praznike.
I ja sam mala sličnu želju , no znam da mi mama, iako ima love do krova nikada ne bi platila avionsku kartu pa ću je morati zaraditi sama. Dovršila sam esej iz latinskog, napravila novu naslovnicu za školske novine te riješila Meganinu zadaću iz matematike. Sutra me čekao još jedan naporan dan, još jedna avantura koju mi donosi život.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.